preskoči na sadržaj
Forum
Sadako hoće živjeti (lektira 8.r) Natrag
[Dragana Belščak] Pon, 8. 3. 2010. 08:29  
Ovdje ćete odgovarati na pitanja vezana uz lektiru Sadako hoće živjeti.
[Dragana Belščak] Pon, 8. 3. 2010. 08:43  
Pozdrav svima... Ja sam knjižničarka Dragana Belščak i na ovoj temi razgovarat ćemo o lektiri. Nadam se da ste pročitali knjigu Sadako hoće živjeti i da vam se svidjela. Evo prvih pitanja... Na temelju onoga što ste pročitali u romanu, napišite kakav je bio život ljudi u Japanu u srpnju 1945. prije bacanja atomske bombe. Na satovima povjesti učili ste o II. svjetskom ratu. Kakva je u to vrijeme situacija u Europi?
[Mateo Pižeta] Pon, 8. 3. 2010. 15:54  
Ljudi u Japanu su prije bacanja atomske bombe živjeli teškim životom. Dobivali su jako malo hrane za plaću ,tako da se obitelj jedva mogla prehraniti. Neki su radili na poslu, a oni koji nisu imali posao su pecali i dobivali malo namirnica kao penziju.
[Mihael Krajina] Uto, 9. 3. 2010. 17:02  
Slažem se sa svime do sada navedenim. Samo bi dodao još jednu rečenicu.Život u gradu bio je ozbiljno zahvaćen ratnom oskudicom i ugrožen djelovanjem neprijatelja u nekoliko manjih zračnih napada sve do dana koji je ovaj grad i većinu njegovog stanovništva izbrisao s lica zemlje.Hitler i Mussolini pohlepno osvajaju Europu te okrutnim ratovanjem ne prezaju ni pred čime,njima se pridružuje moćan saveznik japanski car.
[Lucija Kolarek] Uto, 9. 3. 2010. 14:25
Da, slažem se... Ljudi su iz dana u dan tražili načine na koje bi mogli bolje i ljepše živjeti. Nisu imali dovoljno hrane i ostalih sredstava za svoje potrebe, no iako teško, ipak su se morali nekako snaći i uspjeti preživjeti. Japan se, uz velike gubitke ljudskih života, postupno povlačio iz rata.
Sitacija u Europi bila je zastašujuća. Hitler je osvajao dio po dio Europe i tako ju pretvarao u svoje carstvo. Ljudi su kao i na Dalekom istoku trpjeli mnoga razaranja i velike gubitke ljudskih života. No, 1945. godine situacija se donekle normalizirala, oslobobođeni su logori u kojima su se događala masovna ubijanja ljudi zbog nacionalnih, vjerskih ili političkih razloga, te se polako uvido kraj Drugoga svjetskog rata.
[Ferdinand Bregović] Uto, 9. 3. 2010. 20:33  
Ja se također slažem sa svime do sada navedenim,i još ću samo nadodati nekoliko rečenica. Dakle vladalo je siromaštvo, ljudi su čekali za živežne namirnice u velikim redovima, volonteri su iz ruševina pokušavali izvući ono što je od njih i u njima ostalo. Ljudi su živjeli jako teško. Oni koji su bili bogatiji njima je bilo svejedno, to mi se nikako ne sviđa. A situacija u Europi nije bila previše bolja. Također su vladali ratovi i siromaštvo.Općenito, poginulo je mnogo nedužnih ljudi u masovnim ubojstvima, logorima i bombardiranjima, a to sve krivnjom Hitlera i Mussolinija.
[Lorena Krajnc] Uto, 9. 3. 2010. 18:20
Slažem se sa svime dosad navedenim. Razjasnila bi samo zbog čega su ljudi imali malo novca i hrane. Muškarci su poslani urat i na obuku, a žene su morale nalaziti posao kako bi prehranile obitelj jer su ostajale same sa djecom. Žene nisu bile dovoljno plačene i mukotrpno su radile. Stariji nisu mogli raditi pa su dobivali malo namirnica za preživljavanje, no to nije bilo dovoljno.
[Ivana Jakopanec] Uto, 9. 3. 2010. 19:31
Slažem se sa svima, ali ja bih još nešto nadodala. U tvornicama su radile samo žene. Namirnice su se dobivale u gradskom uredu ali se trebalo dugo čekati u redu. Ljudi nisu shvaćali kako će preživjeti od to malo hrane što su dobivali. Djeca nisu išla u školu, a mladi su išli na obuku za rat ili su raščišćivali građevine. Svi u Japanu su bili uvjereni kako će dobiti rat. Samo je zapovjednik feldmaršal Hata znao pravo stanje jer je danonoćno pratio stanje na frontama. Japanska je vojska svuda bila u povlačenju.
[Valentina Žmegač] Sri, 10. 3. 2010. 13:50  
Slažem se sa svim što si navela, i još bih dodala da sve što se dogodilo u ratu(glad, neimaština, bjeda...) uvijek najgore prolaze nedužni i obični stanovnici nekie države.
[Mihael Lazar] Sri, 10. 3. 2010. 18:01
Život ljudi je bio težak,svaki dan se živjelo u
strahu.Kad su ljudi nešto za sebe priskrbili
dijelili su s drugima.U Europi nije bila nešto bolja situacija.Hitler je otvarao koncentracijske logore i u njima mučio Židove.
Ostali Židovi koji nisu bili zatvoreni su se skrivali i živjeli u strahu.Nisu samo Židovi stradali nego i svi koji su se suprotstavili Hitlerovom mišljenju.SSSR,Velika Britanija,SAD,Francuska su se borili protiv Njemačke.Njemačka je bila jaka ali nije uspjela pobijediti.Kad su Sovjetski vojnici ušli u Berlin,Hitler je počinio samoubojstvo.To je bio pad Trećeg Reicha.U II.svjetskom ratu poginulo je 55 milijuna ljudi a ranjenih je bilo dvostruko više.To je bio najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva.
[Marko Levanić] Sri, 10. 3. 2010. 22:27
Život u Japanu bio je težak zbog nedostatka raznih namjernica kao što su hrana. Puno je muškaraca poginolo u ratu. Samo neki ljudi imali su dovoljno hrane. Situacija u Europi počela se smirivati i oporavljati od Hitlera i njegovih nacista.
[Marino Boltek] Pet, 12. 3. 2010. 14:24
Slažem sa svima. U Japanu je život bio težak prije bacanje atomske bombe. Dobivali su malo hrane jedva da mogu opskrbiti obitelj.
[Doroteja Žmegač] Uto, 16. 3. 2010. 17:19  
Tradicija im puno znači.Njima je to svetinja.Čovjek koji ne drži do tradicije nije častan čovjek.
[Valentino Posavec-Kovač] Pet, 12. 3. 2010. 14:31
Ja se isto slažem sa svima. Nije im bilo lako
[Jasmina Kotolenko] Pon, 8. 3. 2010. 18:58
Slažem se Mateo.Život u Japanu bio je težak.Ljudi su trpjeli zbog nestašice hrane,nisu imali novaca,dobivali su obroke u malim količinama jedva da se može preživjeti. Strahovali su od rata i od toga da im se nešto nebi desilo. Situacija U Europi nije bila sjajna.Velika Britanija i Francuska vodile su politiku popuštanja i s time su ohrabrivale Hitlera. On je pripojio Austriju i Čehoslovačku, a zatim napao Poljsku što je i početak II. svjetskog rata. Rat se je i zatim proširio u sjevernoj i zapadnoj europi.Hitler je napao Norvešku i Dansku, Belgiju, Nizozemsku zatim zemlje Beneluxsa i Francusku koja je kapitulirala 22.06 1941.g Velika Britanija ostala je sama u borbi protiv Hitlera nakon što je Francuska kapitulirala. Njemačka je izradila plan "Morski lav". Hitler je naredio bombardiranje engleskih gradova.Al ipak usprkos svega Britanci su se borili do kraja. Njemačka je doživila velike gubitke i to je bio veči njemački neuspjeh nakon dolaska Hitlera na vlast.
[MARKO CMUK] Sri, 10. 3. 2010. 15:29  
U II. svijetskom ratu život je bio težak poglavito za male, obične ljude koji uopće nisu željeli pokoriti svijet, oni su željeli živjeti u miru sa svojim prijateljima i djecom. No uvijek ima zagriženih pristaša koji su spremni sve učiniti, ne birajući sredstva, za ljude koji su umislili da su vredniji od ostalih. Hitler je želeći pokoriti svijet počinio strašne zločine i načinio je neizbrisiv trag u srcima ljudi.
[Dragana Belščak] Čet, 11. 3. 2010. 08:54  
Pohvale svima koji su odgovarali na pitanja. U sljedećim postovima napišite što mislite o životu i uvjetima u kojima žive Sadako i Šigeo. Možete li povezati takav način života s današnjim? U kakvim uvjetima radi Jasuko Sasaki, majka Šigea i Sadako? Što je s njihovim ocem?
[Jasmina Kotolenko] Čet, 11. 3. 2010. 12:14  
Sadako i Šigeo žive u dosta teškim uvjetima. Mala Sadako uvijek je gladna kao i njezin brat. On je odgovoran za nju i pazi na nju. Oni većinom provode vrijeme skupa i nisu često kod kuće jer im mama radi u brodogradilištu Micubiši na stroju za štancanje i ona se tek navečer vraća kući.Njihov otac radi u vojsci i njega nema kod kuće pa je Šigeo sada odgovoran za majku i Sadako. On je kao glava Kuće.Neki su smatrali da oni dobivaju više hrane zato jer im je otac U vojsci i zato jer u brodogradilištu gdje majka radi da je to brodogradilište ratni pogon i da tamo radnici imaju posebne obroke.
[Mateo Pižeta] Čet, 11. 3. 2010. 15:06
Pa Šigeo i Sadako žive u dosta teškim uvjetim.Zbog nestašice hrane ,sami su doma jer im mama radi u brodogradilišto Micubiši i kasno dođe kući.Sadako i Šigeo po cijele dane šetaju i obilaze grad nebi li našli nešto vrijedno ili hranu.Otac im je na bojištu.Takav život je bio jako težak i mislim da se mnogi ljudi nebi snašli u takvim uvjetima.
[Lorena Krajnc] Čet, 11. 3. 2010. 15:50
kao što su Mateo i Jasmina napisali njima je bilo jako teško i bili su gladni. Taj način života mi nemožemo usporediti sa sadašnjim. Neki ljudi koji žive u bjedi i siromaštvu možda mogu, no mi nemožemo. Mi se u takvim uvjetima sigurno nebi snašli jer naveliko ovisimo o svojim roditeljima, glad, nestašica i siromaštvo nije nam poznato.
[Andreja Kanjir] Čet, 11. 3. 2010. 18:16  
Ja također mislim da je život Šigea i Sadako vrlo težak. Oni su često gladni zbog velike nestašice hrane. Šigeo je vrlo pametan i jako se dobro brine za svoju sestru. Njima je teško jer su skoro uvijek sami kod kuće. Majka im radi na brodogradilištu,a otac je u vojsci. Takav život ne možemo usporediti sa svojim jer je nama u svemu lakše i ništa nam ne nedostaje.
[Abraham Kristijan] Pet, 12. 3. 2010. 13:38  
Slažem se sa svima jer mislim da je živod Sadaka i Šigea težak. Oni su gladni zbog nestašice hrane.
[Lara Galeković] Pet, 12. 3. 2010. 13:39
Ja se slažem sa svime što su svi rekli. U Japanu su prije atomske bombe bili donekle sretni makar ni onda nisu bili toliko bogati i imali mnogo hrane, a nakon toga su im se životi u toj državi jako promijenili. Život Sadaka i Šigea je bio težak i bez rata, a sada je još počeo i rat. Mama im je morala raditi u tvornici, a tata im je bio u ratu i svaki su dan morali strahovati da li je živ. I zbog toga nisu bili dobro zbrinuti. pa zbog toga moramo shvatiti kako je naš život lijep i bogat ljubavi i nekim materijalnim bogatstvima.
[Mateja Cestar] Pet, 12. 3. 2010. 13:53  
Slažem se sa svime što je do sada navedeno. Sadako i Šigeo su kao i ostala djeca gladovali, bili su prepušteni sam sebi jer im je otac bio u vojsci, a majka cijeli dan u tvornici, kako bi ih prehranila. Kad usporedimo život tada i danas vidimo mnoge razlike. Današnja djeca imaju gotovo sve što žele pa nebi mogli ni zamisliti tadašnji život djece u Japanu.
[Valentina Žmegač] Pet, 12. 3. 2010. 14:26  
Onakav život koji su oni tada imali ne bih mogla povezati sa današnjim jer smo mi danas bogatiji u ljubavi, a i u nekim materijalnim stvarima. Sadako i Šigeo su imali jako težak život. Majka im je radila u jako teškim uvjetima i dobivala je dosta hrane za sebe, ali je jako malo jela da ostane više za Sadako i Šigea. Njihov otac bio je u ratu i jako su strahovali za njim. Jako su ga voljeli jer je bio jako dobar prema njima. Onoga dana kada se vratio kući bili su jako sretni i jako su ga zagrlili.
[Sara Hrnčić] Pet, 12. 3. 2010. 14:28
Slažem se sa svime što je do sada navedeno.Dodala bih jedan citat iz knjige:"U gradu je sve podređeno ratu.Svi sposobni muškarci su na ratištima,u tvornicama rade samo žene,nema hrane,ljudi gladuju i teško preživljavaju.Namirnice se dobivaju u gradskom uredu,a za to se mora dugo čekati u redu nervoznih i nestrpljivih ljudi i žena.Dobije se tako malo hrane da je naprosto neshvatljivo kako se od toga može preživljavati.Djeca ne idu u školu,a mladež ili vježba za rat ili radi na raščišćavanju ruševina........"
[Ivana Jakopanec] Pet, 12. 3. 2010. 14:33
Slažem se sa svime navedenim. Mislim da Sadako i Šigeo puno pate, a samo su još djeca. Šigeo ne želi pokazati svoj strah. Zbog rata i glada je morao skrbiti o Sadako a imao je tek 10 godina. Ja takav način života na neki način mogu povezati s današnjijm, a na neki ne mogu zato jer u svijetu još uvijek ima patnje, boli, ubijanja, glada i bolesti. Ali ipak nema tako velikog razaranja kao u doba II. svjetskog rata. Majka po cijele dane radi u tvornici. Nekad čak i ne jede svoje obroke samo da bi prehranila djecu. Otac je u vojsci.
[Marino Boltek] Pet, 12. 3. 2010. 14:30
Sadako i Šiego žive u vrlo teškim uvjetima. Mama im nije često kod kuće i radi na brodogradilištu. Otac radi u vojsci i nema ga kod kuće pa je Šigeo glava kuće.
[Martina Kovačić] Pet, 12. 3. 2010. 14:29
Slažem se sa svima koji su već izrazili svoje mišljenje. Glad i nestašica hrane su bili glavni problem u to doba uz Hitlera, vođu nacističke vlasti. Hitler je želio pokoriti i osvojiti cijelu Europu, ali mu to nije uspjelo u potpunosti. Kada se govori o nestašici hrane tu su bili veliki problemi jer su ljudi radili, a poslodavci ih nisu plaćali. Ljudi koji su odlučili baciti atomsku bombu su bili neodgovorni i bez trunke savjesti jer nisu brinuli za nevine ljude. Da sam ja živjela u to doba sigurno bi mi bilo strašno! Vjerojatno ne bih preživjela ni tjedan dana. Ne mogu zamisliti kako bi meni bilo tamo, a još teže mi je samo i pomisliti kako je bilo ostalim ljudima. Strahota...
[Sara Hrnčić] Pet, 12. 3. 2010. 14:43  
Slažem se sa svime navedenim...Uvjeti života za Sadako i Šigea,a i njihove roditelje zaista su bili neprihvatljivi.Takav život ne bih mogla povezati s ovim današnjim jer danas većina ljudi ima hrane,a i svega ostaloga u izobilju.Neki čak i bacaju hranu jer im je previše dok djeca npr. u Africi svakodnevno gladuju.
[Martina Kovačić] Pet, 12. 3. 2010. 14:34
Sadako i Šigeo su živjeli u vrlo nepovoljnim uvjetima. Kod kuće su bili uvijek sami jer im je majka stalno radila na brodogradilištu Micubiši, otac je radio u vojsci i trenutačno je bio u ratu. Cijela obitelj se bojala za njegov život. Šigeo se morao brinuti za obitelj. U današnje vrijeme ljudima je nepojmljivo živjeti u takvim uvjetima. Da se npr. dječak od 12-13 godina brine za obitelj. U usporedbi s današnjim životom djeca žive kao kraljevi, a roditelji su tu da im "služe".
[Valerija Šipek] Pet, 12. 3. 2010. 15:16  
1945. godina je bila vrlo potresna, ne samo za Japan već i za cijeli svijet. Mnogo se toga promijenilo nakon bacanja prve atomske bombe u povijesti. Što se tiče života neposredno prije bacanja bombe, svi znamo da se živjelo vrlo teško, na rubu izgladnjelosti i u neljudskim uvjetima. Obitelj Sasaki samo je jedna u moru nesretnika uništenih ratom. Obitelj je svakodnevno razdvojena. Majka Jasuko mukotrpno zarađuje samo da uspije preživjeti sa svoje dvoje djece. Radi u velikome pogonu poput kakva stroja. Od napora i gladi jedva uspijeva ostati pri svijesti. Otac je već davno pozvan u vojsku i dugo nije stupio ni u kakav kontakt sa svojima. Sadako i Šigeo su prepušteni sami sebi. Šigeo, iako ima tek 10 godina , se sam brine o Sadako i snalazi na razne načine samo da udovolji svojoj mlađoj sestri. Život je u takvim uvjetima danas gotovo nezamisliv. Takva neimaština i siromaštvo su potpuna suprotnost onome što mi danas imamo. Roditelji čine sve da udovolje svojoj djeci koja to više ne znaju cijeniti. Naučeni na život u izobilju ni ne razmišljamo hoće li se ikada ponoviti ¨Hirošima¨.
[Lucija Kolarek] Pet, 12. 3. 2010. 20:02  
Slažem se sa svima, Šigeo i Sadako žive u teškim uvjetima, kao i svi ostali trpe nestašice hrane. Njihova majka zarađuje mukotrpnim radom na brdogradilištu, dok njihov otac radi u vojsci. Majka, Šigeo i Sadako već duže vrijeme nisu u kontaktu sa ocem, te se, kao i svi ostali trude preživjeti. Takav način života nikako ne mogu povezati sa današnjim. Današnji način života potpuna je suprotnost nestašicama hrane i neimaštini, no u nekim dijelovima zemlje nestašica hrane, glad i neimaština još uvijek nisu stran pojam.
[Monika Tot] Sub, 13. 3. 2010. 09:30  
Da,istina,uvjeti života bili su u to vrijeme prestrašni,Sadako i Šigeo su se na sve moguće načine borili kako bi došli do hrane.Primjer njihove susjede nam govori kako je teško živjti bez hrane,ona je čak malo i poludjela,pa je svašta sanjala.Njihova majka je teško radila i mučila se u tvornici,a otac je bio u vojsci i nisu imali nikakvog kontakta s njim.U to vrijeme bilo je stvarno teško,a današnji život baš kao što je i Lucija rekla suprotan je od onog kakav je bio u ono vrijeme.
[Abraham Kristijan] Sub, 13. 3. 2010. 10:39
Slažem se s Jasminom. U Japanu život je bio težak, ljudi nisu imali puno hrane, novaca i dobivali su hranu u malim količinama jedva da mogu preživjeti.
[Doroteja Žmegač] Sub, 13. 3. 2010. 13:37  
U potpunosti se slažem sa svim. Bilo im je jako teško. U usporedbi s današnjim životom: ja mislim da se to dogdi nama da bi 80% ljudi preminulo nako 3dana.Ni ja priznajem ne bi se mogla snositi s takvim posljedicam.
[Dragana Belščak] Sub, 13. 3. 2010. 16:34  
Što ste iz ponašanja starijih likova (npr. Kenjija Nišioke, graditelja čamaca i susjede Sasakijevih, gospođe Kumakihi) doznali o kulturi, tradicijama i običajima Japanaca?
[MARKO CMUK] Ned, 14. 3. 2010. 11:01  
Kultura i običaji su Japancima ispred svega. Oni smatraju da čovjek koji ne drži do običaja nije častan.
[Lucija Zrinjski] Ned, 14. 3. 2010. 12:25  
Slažem se. Rekla bih da Japanci jako njeguju kulturu i običaje. Tradicionalna hrana im je riža, koje je za vrijeme rata ponestalo. Osim riže, bave se i uzgojem ribe. Kuće Japanaca građene su od drva. Posao žene je da radi kućanske poslove, što se za vrijeme rata izmijenilo. Naime, žene su morale raditi teške poslove u oružarnicama, dok su njihovi muževi sudjelovali ratu.
[Ivana Jakopanec] Ned, 14. 3. 2010. 12:05
Ja sam doznala da stare ljude treba poštivati i slušati, običaj je da im se mladi poklone. Običaj je da se u kući najprije kupa muž, onda njegovi sinovi pa majka i tek na kraju kćeri. Žena svog muža ne smije pitati što će raditi.
[Valerija Šipek] Ned, 14. 3. 2010. 13:52  
Čitajući ¨Sadako hoće živjeti¨ vrlo me zainteresirala kultura Japanaca. Zanimljivo je koliko ja drugačija od naše ili one ¨zapadnjačke¨. Iz ponašanja Kenjija Nišioke i gospođe Kumakihi možemo saznati da je odnos mlađih prema starijima vrlo važan u njihovom životu. Prama našim kriterijima je vrlo strog i, mogli bismo reči, konzervativan. Nadalje saznajemo koliko Japancima znači čast i slava. Japanski ratnici ne odustaju sve do posljednje kapi krvi i smatraju da je umrijeti za narod velika čast samom vojniku i njegovoj obitelji. Upravo iz tog vjerovanja su potekli japanski piloti samoubojice, kamikaze. Osim toga tu se još spominju poniznost, marljivost, discipliranost, poštenje, hrabrost, odanost... U prošlosti su žene često bile diskriminirane i na nižem položaju od muškaraca u mnogim kulturama pa tako i u ovoj. Glava kuće je bio muškarac i on se brinuo o obitelji dok su žene vodile kućanstva.
[Mateo Pižeta] Ned, 14. 3. 2010. 17:37  
Saznao sam da je kultura Japancima bila prije svega. Ako netko nije poštivao kulturu bio bi nečastan čovjek. Npr. kamikaze ,oni su bili većinom mladi dečki kojima su "vlasti" napunile glavu svakakvim glupostima. Pa su mislili da ako daju život za domovinu da će ih svi ljudi pamtiti kao heroje. Mislili su da je časno dati život za domovinu tako da se obrušavaju na američke baze i nosače zrakoplova.
[Matija Lazar] Pon, 15. 3. 2010. 15:55
Saznao sam da stariji ljudi jako brinu o održavanju tradicije pa makar sjedili po par sati da ulove nešto. Kako je Marko Cmuk rekao, onaj koji se ne drži običaja nije častan čovijek.
[Marko Gerbus] Pon, 15. 3. 2010. 16:16  
Saznao sam da je kultura Japancima na viskoj razini i da im je na prvom mjestu biti kulturan, discipliran, radin,strpljiv i častan čovjek. Japanci vjeruju da vojnik koji pogine za svoju domovinu, za dobrobit svoga naroda častan je čovjek. Osobito je važan odnos mlađih prema starijima. Mlađi moraju biti pokorni i uslužni starijima, makar se radilo o vrlo maloj dobnoj razlici. Isto tako žene su morale slušati muškarce bez obzira na dob.
[Marko Gerbus] Pon, 15. 3. 2010. 16:16
Saznao sam da je kultura Japancima na viskoj razini i da im je na prvom mjestu biti kulturan, discipliran, radin,strpljiv i častan čovjek. Japanci vjeruju da vojnik koji pogine za svoju domovinu, za dobrobit svoga naroda častan je čovjek. Osobito je važan odnos mlađih prema starijima. Mlađi moraju biti pokorni i uslužni starijima, makar se radilo o vrlo maloj dobnoj razlici. Isto tako žene su morale slušati muškarce bez obzira na dob.
[Abraham Kristijan] Pon, 15. 3. 2010. 17:00  
Saznal sam da kultura Japanaca je na visokoj razini. Kultura i disciplina im je na prvom mjestu.
[Sara Hrnčić] Pon, 15. 3. 2010. 19:07  
Dodala bih da su me se dojmila uvjerenja gospođe Kumakihi da joj je suprug ostavio pun lonac riže zakopan u vrtu,te je također pokušala uvjeriti i Šigea da ga traži,ali nakon dugog traženja ipak je shvatila da je samo sanjala.Dojmila me se njena snaga volje da ga traži "do kraja"
[Lucija Kolarek] Pon, 15. 3. 2010. 19:14
Slažem se sa svima, Japancima je kultura na prvome mijestu, te ju svi poštuju. Običaji, tradicije i kultura čini mi se vrlo stranom, čudnom i drugačijom od naše. Iz ponašanja starijih likova saznajem da je ponašanje mađih prema starijima u Japanu vrlo važno. Djeca trebaju biti uslužni prema starijima i trebaju im iskazivati poštovanje. U kući je glavni muškarac, otac, kojemu žena i ostali ukućani trebaju ići na ruku, te mu biti uslužni.
[Dominik Milec] Pon, 15. 3. 2010. 19:50  
Prije bacanja bombe život u Japanu bio je nama nezamisljivo težak. Ljudi su se snalazili kako god su znali, a sretni su bili oni koji su uopće imali bilo kakve prihode ili posao. Iz satova povijesti smo učili da se Japan ionako htio predati, da je bio na rubu odluka o bacanju bombe na Hirošimu nema nikakvog smisla. Situacija u Europi iako je bila teška na neki način bilo je puno bolje. U Europi zatvorila su se neka bojišta, a i mogao se već pretpostaviti ishod rata.
[Dominik Milec] Pon, 15. 3. 2010. 20:01  
O kulturi Japanaca ima se mnogo toga za ispričati. Najviše se slažem s onim što je Marko Cmuk napisao. Japanci se drže njihove stoljetne kulture i tradicije što se u knjizi može vrlo lako uočiti.
[Dragana Belščak] Uto, 16. 3. 2010. 12:59  
Atomska bomba bačena je na Hirošimu 6. kolovoza 1945. godine. Kakav je život onih koji su preživjeli tragediju? Kako preživljava obitelj Sasaki?
[Terezija Štimec] Uto, 16. 3. 2010. 14:22  
Život onih koji su preživjeli bio je strašan. Sve što su bili do tada postigli bilo je uništeno. Morali su početi sve ispočetka...strašno...da se meni nešto takvo dogodilo ja bi sigurno prolupala, završila u ludnici ( ako bi je opće bilo)...Divim se hrabrosti i svaku pohvalu dajem obitelji Sasaki, jer otac nije ni u kojem trenutku pokleknuo i bio je kao čvrsta stijena svojoj obitelji, iako je majka doživjela strahote znala je da ju njena djeca trebaju te ju je to održalo na životu kao što je i Šigea održavala briga o njegovoj maloj sestrici Sadako.Da sam ja bila tamo, htijela bih biti kao ona. Unatoč strahotama i tragedijama oko mene i dalje biti vesela, živahna....No ipak, njezinu preranu smrt nebi nikome željela. Sačuvaj Bože da so to više ikada ponovi!!!
[Martina Kovačić] Uto, 16. 3. 2010. 14:23
Život onih koji su preživjeli bio je vrlo težak. Nisu više imali svoje domove i svoje stvari. Iako su pretrpjeli mnogo štete smogli su snage i izgradili malene kućice te su živjeli u njima. Da se to meni ikad dogodi (nadam se da neće) nisam sigurna bih li ja to mogla preživjeti. Obitelj Sasaki je uspjela ostati na okupu iako nakon nekoliko godina kasnije situacija te obitelji nije uspjela ostati ista. Sadako je umrla od posljedica zračenja gama-zraka. Iskreno se zahvaljujem višim silama koje su omogućile da se rodim 50-ak godina kasnije jer je u ovo vrijeme život ljudi mnogoi lakši nego ranije.
[Tamara Šipek] Uto, 16. 3. 2010. 14:28
Užasne su posljedice ostale kao sjećanje na atomsku bombu.Ljudi su živjeli u jako teškim situacijama.Čudom obitelj Sasaki ostala je na okupu te sagradila malu kućicu koja im je služila kao zaštita od kiše i hladnoće.Nakon nekoliko godina otac je našao posao i sagradio pristojnu kuću.Život im je bio dobar sve dok Sadako nije umrla....Nadam se da čovječanstvo više nikad neće ponoviti takvu grešku.
[Andreja Kanjir] Uto, 16. 3. 2010. 14:33
Ljudi koji su preživjeli tragediju živjeli su teško. Više nisu imali gdje živjeti ni ništa za jelo. Obitelj Sasaki uspjela je ostati na okupu. Nisu mnogo zahtijevali jer su bili sretni što su svi živi. Ja bih također u takvoj situaciji bila sretna da mi je obitelj živa,ali bilo bi mi teško bez kuće i krova nad glavom.
[Mihael Lazar] Sri, 17. 3. 2010. 18:05
Život ljudi koji su preživjeli nuklearni udar je vrlo težak.Ljudima je oštećeno zdravlje zbog utjecaja radijacije,nemaju više krova nad glavom i ljudi su vodili bitku sa životom.Obitelj Sasaki je teško
živjela ali su se ipak snašli.Šigeo se brinuo o sestri Sadako i tražio u ruševinama nešto što bi mogao zamijeniti za hranu,
on je i s onim malo što je našao bio zadovoljan i to se mi sviđa kod njega.Nažalost ljudi su umirali godinama poslije pa tako i djevojčica Sadako što je vrlo tužno a tek je imala 12 godina.
[Martina Kovačić] Uto, 16. 3. 2010. 14:38
Iz ponašanja starijih likova zaključujem da stariji ljudi nastoje sačuvati tradiciju što više je moguće. Slažem se s time jer se tradicija mora vjerno čuvati. Svijetom će zavladati moderna tehnologija i već je na dobrom putu da to učini.
[Ana Banfić] Uto, 16. 3. 2010. 16:27  
Tisuće ljudi ostalo je bez kuća, obitelji i vrlo su teško živjeli. Obitelj Sasaki je ostala na okupu. Otac je sklepao skromnu kućicu koja ih je štitila od kiše i hladnoće. Djeca su po cijele dane skupljali metalne predmete po ulicama, a otac je nastojao nešto zaraditi da kupi daske za novu kuću. Posao mu je krenuo dobro i počeli su normalno živjeti. Srećom, danas su u svijetu atomske bombe zabjanjene, pa se meni takvo nešto nemože dogoditi.
[Ana Banfić] Uto, 16. 3. 2010. 16:05
Iz ponašanja starijih likova saznala sam da Japanci njeguju svoju tradiciju i kulturu. Vrlo su im važni odnosi između mlađih i starijih, te žena i muževa. U usporedbi sa našim današnjim načinom života oni su puno konzervativniji i stroži.
[Ana Banfić] Uto, 16. 3. 2010. 15:42
Sadako i Šigeo živjeli su u vrlo teškim uvjetima, stalno su bili gladni jer nisu imali dovoljno hrane zbog rata. Meni je takav život nezamisljiv, ali glad i neimaština su nezaobilazni dio rata i ratnog razaranja. Mnogi ljudi i danas žive siromašno. Ja bi se jako teško prilagodila takvom načinu života.
[Doroteja Žmegač] Uto, 16. 3. 2010. 17:16  
Onik koji su preživjeli tragediju su teško preživljavali.Bili su gladni zbog nestašica hrane. Obitelja Sadako se jako dobro snašla.Njima je na prvom mjestu bilo važnije da su svi skupa na okupu.Ali su ipak kao i svi ostali teško preživljavali.U početku su sagradili malu kućicu koja ih je branila od kiše i hladnoće.A nakon nekoliko godina sagradili su pristojnu kuću.
[Mateo Pižeta] Uto, 16. 3. 2010. 19:05  
Oni ljudi koji su preživjeli tu "katastrofu" živjeli su u nezamislivo teškim uvjetima. Tj. spavali su u kućama koje nisu bile posve razrušene (to su bile rijetke kuće) ,morali su jesti sve ono što je ostalo jer ništa drugo nije bilo. Neki su još kasnije ,čak igodinama kasnije umirali od ozlijeda i opeklina kao Sadako (ona je umrla od zračenja). Obitelj Sasaki je živjela kao i svaka ostala obitelj nakon bacanja bombe. Sagradili su malu drvenu kućicu i s vremenom su ju nadograđivali.
[Jasmina Kotolenko] Uto, 16. 3. 2010. 21:02  
Slažem se sa svim do sada navedenim.Koji su preživjeli tu tragediju živjeli su u teškim uvjetima morali su se nositi s posljedicama nakon bacanja bombe. trebali su prihvatiti što se desilo i nastaviti životm mada je to bilo vrlo teško. LJudi su se snalazili na sve moguće načine i pokušavali vratiti život u normalu al vrlo teško jer to je ipak tragedija koja se nece zaboraviti.Obitelj Sasaki je živjela isto ko i svi ostali snalazili su se. Otac nije ni u jednom trenutko odustao znao je da ga obitelj treba.Iskreno da sam ja bila djevojčica Sadako nebi se mogla nosti s tolko događaja, boli i straha. Al htjela bi biti kao ona koja se ničeg ne boji biti hrabra i boriti se do kraja.
[Lucija Zrinjski] Sri, 17. 3. 2010. 11:29  
Posljedice bacanja atomske bombe na Hirošimu bile su katastrofalne. Ne samo da je sa zemljom sravljeno gotovo 60% grada, nego je u tim sekundama poginulo nebrojeno mnogo ljudi, a kasnije, od radijacije još i više. Golema šteta učinjena je Hirošimi i preživjelima u tom gradu, kao što je obitelj Sasaki. U jednom trenutku ljudi su ostali bez svog doma, prisiljeni su da djecu tjeraju da traže nešto vrijedno što je ostalo da bi to zamijenili za kruh i neke osnovne namirnice. Obitelj Sasaki imala je vjere da će se jednog dana sve promijeniti nabolje, što ih je na neki način proguralo iz teške krize.
[Abraham Kristijan] Sri, 17. 3. 2010. 14:48  
Slažem se sa svima. Zadnje bacanje atomske bombe na Hirošimu bile su katastrofalne. Više od 50% grada je uništeno, a rijetki ljudi koji su preživjeli umrli su kasnije od radijacije.Obitelj Sasaki je živjela teško kao i druge obitelji oni su napravili male drvene kućice ili živjeli u onima koji su bile napaola srušene.
[Marino Boltek] Sri, 17. 3. 2010. 14:53
Slažem se sa svima. Kad su bacili atomsku bombu uništeno je više od polovice grada, a samo rijetki su preživjeli. Obitelj Sasaki je živjela u maloj drvenoj kućici kao i većina preživjelih, a neki na pola srušenim kućama.
[Ana Florijanović] Sri, 17. 3. 2010. 15:52  
Istina je da je obitelj Sasaki poslije atomske bombe živjela teško i da su se morali snaći,no ja mislim da kad imaš obitelj, kad imaš za koga živjeti,kad se imaš za koga truditi tada život vrijedi i ništa nije teško.Mislim da je obitelj Sasaki sve to imala i da jedni bez drugih ne bi preživjeli.
[Matija Šipek] Sri, 17. 3. 2010. 16:28  
Nakon bacanja atomske bombe ljudima u Japanu život se pretvorio u noćnu moru. Poginulo je više od 140.000 ljudi. Oni koji su preživljeli živjeli su u teškim uvjetima, umirali od radiacije i jedva se snalazili. Vladala je nestašica hrane, većina je ostala bez krova nad glavom. Obitelj Sasaki ostala je na okupu što je za njih bilo najvažnije. Živjeli su teško ali su se ipak nekako snalazili. S mukom su ponovo sagradili novu kuću. Otac se ponovo zaposlio. Iako su ponovo počeli funkcionirati i živjeti Sadako je umrla kao žrtva radijacije.
[Lucija Kolarek] Sri, 17. 3. 2010. 17:01  
Nakon bacanja atomske bombe, kao i svi ostali koji su preživjeli, obitelj Sasaki bila je prisiljena snalaziti se na sve moguće načine. Nisu imali dovoljno hrane, živjeli su u neljudskim uvjetima, no ipak su pružali potporu jedni drugima. Sadako i Šigeo kopali su po ruševinama, tražili stvari koje su ostale i koje bi mogli iskoristiti. Napravili su malu kuću od drveta koja ih je štitila od hladnoće, kiše i vjetra, te u kojoj su živjeli neko vrijeme. Život se nakon nekog vremena, uz pomoć bogatog gospodina koji Sadakonom ocu pomogne da otvori brijačnicu, normalizira. Sadako je oboljela od radijacije, te nedugo zatim i preminula. Divim se hrabrosti malene Sadako, njenog brata Šigea i njihovih roditelja, koji, iako shrvani zbog viđenih strahota, ipak nisu odustajali, te se svim snagama borili da prežive.
[Sara Hrnčić] Sri, 17. 3. 2010. 19:43  
Kao i u svakoj razorenoj zemlji tako i u Japanu,a naročito u Hirošimi,poslije rata nastupaju teški dani:nema tvornica,trgovine ne rade,ljudi su nezaposleni,mnogo je osakaćenih,nema hrane...U tom teškom razdoblju najbolje preživljavaju šverceri,kriminalci,događaju se razne krađe i nasilja.Pošteni ljudi osuđeni su na tešku borbu za preživljavanje....Obitelj Sasaki također teško preživljava.Sklepali su daščaru,a gospodin Sasaki otvorio je brijačku radnju.Sadako i Šigeo roditeljima pomažu tako što sakupljaju vrijedne stvari pod ruševinama...
[Kristina Žunec] Sri, 17. 3. 2010. 20:19  
Pa nemam baš puno za dodati. Slažem se sa svima. Jer 1945 god.bila je tragična za Japan. Te atomske bombee nikad mi se nisu svidjele jer uvijek donose neko zlo. Žao mi je svih tih ljudi koji su poginuli. Nisu imali mnogo hrane nit ničega poslije napada na Hirošimu. Sve te prizore iz lektire koje sam vidjela pred očima kad sam pročitala bilo me strah čitati dalje. Al nakon završetka ipak sam nekako shvatila kakva su nekad bila vremen kad su izbijali ratovi.
[Dragana Belščak] Čet, 18. 3. 2010. 07:45  
Kako ste se osjećali dok ste čitali o trenucima kad je bačena atomska bomba? Kako je na vas djelovao opis Hirošime nakon razaranja?
[Lucija Zrinjski] Čet, 18. 3. 2010. 08:26  
U mislima su mi se priviđala lica tih nesretnih ljudi koji su ugledali golemu vatrenu gljivu kako im se približava i kako se u jednoj sekundi sve sa njima pretrvara u prah i pepeo. Osjećala sam kao da sam ja tamo i tražim za pomoć koje nema. Hirošima nakon razaranja na mene je djelovala kao pustoš gdje su se ugasile stotine tisuća ljudskih života.
[Ana Florijanović] Čet, 18. 3. 2010. 15:40  
Osjećala sam se strašno,nesretno pa čak i prestrašeno zbog toga što se dogodilo ljudima u Hirošimi,no istodobno bila sam jako ljuta na ljude koji su naredili bacanje atomske bombe.Hirošimu nakon razaranja zamišljala sam kao pustoš punu pepela i tmine koja se nadvila nad grad,vidjela sam i zamućenu rijeku u kojoj plutaju na stotine mrtvih ljudi.
[Ana Banfić] Čet, 18. 3. 2010. 16:52  
Osjećala sam se vrlo tužno. Nisam mogla vjerovati da postoje ljudi koji su u stanju učiniti takvo zlo. Sama pomisao na ljudsku patnju nakon pada atomske bombe i njezinog djelovanja bila je zastrašujuća. Nakon eksplozije koja je trajala samo nekoliko sekundi grad Hirošima pritvorio se u pustoš u krugu od jednog i pol kilometra.
[Jasmina Kotolenko] Čet, 18. 3. 2010. 16:56
Osjećaj koji se krio u meni u tom trenutku bio je neopisiv.Čitajuči taj dio kad je bačena atomska bomba, pred očima su mi bila djeca,svi ljudi koji nisu znali što se događa tj. što ih čeka. U meni je nastao neki strah i prevladala je tuga. Odjednom u jednoj sekundi nestalo je sve nastao je pepeo i prah.Nakon razaranja Hirošima je bila pustoš.Vjetar je nosio pepeo,nad gradom tj. nekad gradom Hirošimom pojavili su se oblaci. stotine tisuća ljudi izgubili su živote i samo zato jer se stvari nisu mogle riješiti mirom nego ratom.A time su nastradali nevini ljudi.
[Sara Hrnčić] Čet, 18. 3. 2010. 17:17  
Ja sam se kao,vjerujem i svi ostali osjećala prestravljeno,bila sam tužna i uhvatio me nekakav strah,zamislila sam sebe na mjestu tih ljudi koji su tako bespomoćno gledali smrt koja ih je očekivala.Opis Hirošime nakon bacanja bombe meni se činio kao pustinja koja čeka hoće li se pojaviti kakva "oaza" na kojoj je život,neka stvar ili čovjek koji je ostao živ nakon tog stravičnog događaja koji je iza sebe ostavio neizbrisiv trag...
[Mateo Pižeta] Čet, 18. 3. 2010. 18:51  
U tom trenutku kad je bačena atomska bomba ja sam se osječao prestravljeno, zamišljao sam sebe na njihovom mjestu (ljudi iz Hirošime) i nikako mi se nije svidjelo. Ta atomska bomba je imala veliku razornu snagu jer gotovo ništa nije ostavila za sobom. Žao mi je svih tih ljudi koji su poginuli prilikom eksplozije.
[Nikolina Punčec] Čet, 18. 3. 2010. 19:46  
Kad je bačena bomba osjetila sam neki strah, obuzeli su me trnci. Imala sam osjećaj kao da se to meni dogodilo. Jako mi je žao tih ljudi koji su stradali. Ne bih željela da se to meni pa ni nikom drugom dogodi. Kad sam čitala zamišljala sam sve te stradale ljude koji su bespomoćno dozivali pomoć koje nije bilo. A na kraju su umrli.
[Mihael Lazar] Čet, 18. 3. 2010. 19:50
U tim trenucima strašno,prestravljeno
nisam mogao ni zamisliti ljude kako se prže od te vrućine.U meni je prevladavala tuga i osjećao sam tu bol koja je tada bila u gljivi te bombe.Poslije je na mene Hiroshima djelovala poput izbrisanog dijela Zemlje.
[Ivana Jakopanec] Čet, 18. 3. 2010. 22:55  
Mene je sve to jako pogodilo. Kao da sam bila tamo. Zamišljala sam svu tu bol i patnju. Sigurno je ljudima bilo teško preboljeti gubitke svojih voljenih. Zamišljala sam sva ta lica puna patnje i žalosti. Osjećala sam neko žaljenje za svim tim poginulim ljudima. Ne bih htjela da se takvo što opet dogodi jer bi sva ta nanesena bol bila prevelika.
[Lara Galeković] Pet, 19. 3. 2010. 13:23  
Mene je to jako pogodilo jer ipak nisu im morali vratiti. Mogli su ih pustiti da mirno žive. Tako su oni na kraju ispali najgori, a nisu morali. Bilo je jako tužno čitati kako ljudski životi odlaze. Zamišljati tu bol i patnju bilo je jako teško jer mi tek sada možemo shvatiti kako smo sretni i imamo mnogo materijalnog, a i mnogo podrške drugih ljudi što oni tada nisu imali.
[Valentina Žmegač] Pet, 19. 3. 2010. 13:31  
Za vrijeme čitanja tog djela knjige kad je bačena atomska bomba osjećala sam neki pritisak u srcu. Moj um, moje srce pa ni moja duša, jednostavno ja nisam htjela vjerovati da je nešto tako grozno moguće. Na iscrpljenim licima koja su se prikazivala preda mnome se vidjela sva moguća bol i žalost. Jednostavno mene je to jako pogodilo.
[Abraham Kristijan] Pet, 19. 3. 2010. 17:25
Slažem se sa svima. U tom trenutku bilo je strašno kao da sam bio tamo. Ne mogu si zamisliti kako im je bilo kad su umirali i kako je to izgledalo.
[Dominik Milec] Pet, 19. 3. 2010. 19:25  
Ludima koji su uspjeli preživjeti tu katastrofu bilo im je vrlo teško jer iza njih nije ostalo ništa, njihov svijet se
srušio i morali su sve ispočetka. Obitelj Sasaki živjela je jednoj drvenoj kućici koja ih je štitila od hladnoće i vjetra i bila je tek tako služila da ne spavaju vani. Dok sam čitao dio knjige u kojem je bila bačena atomska bomba prisjetio sam se tih svih ljudi, strašno. Kao da je Hirošima izbrisana s lica Zemlje.
[Andreja Kanjir] Pet, 19. 3. 2010. 21:43  
Kad sam čitala knjigu bila sam tužna i suosjećala sam s likovima. Mnogo puta sam se pitala kakvi to ljudi uopće mogu učiniti?? U trenutku kad je bomba ekspolodirala zamišljala sam sve te prestrašene ljude koji ostaju bez svojih najbližih,svojih domova i izbezumljeno traže spas. Hirošimu sam zamišljala kao pustoš koju je razorila ljudska zloba i pohlepa.
[Terezija Štimec] Pet, 19. 3. 2010. 22:45  
Grozno je to,strašno... Meni su sva ubojstva i sva uništenja u svijetu jednako grozna, jednako jeziva, jednako strašna, jednako mi svaki od njih kida komadić srca, ali kada sam pročitala što se dogodilo u Hirošimi...meni se srce skoro raspalo! Pa koje su to zvjeri od ljudi kada tako nemilosrdno ubijaju i uništavaju??Što su mislili da će s tim postići?? Veću slavu?? Brzu pobjedu u ratu?? Da će ih ljudi slaviti kao heroje??
Grdno su se prevarili...umjesto da postanu heroj koji će spašavati svijet, postali su hladnokrvne ubojice bez imalo ljudskosti u sebi, bez imalo dostojanstva,prepuni sebičnosti...
[Mateja Cestar] Ned, 21. 3. 2010. 10:46  
Kad sam došla do tog događaja u knjizi postavila sam si pitanje:"Kakav je to čovjek koji uopće može tako nešto učiniti!?" Čovjek bez imalo suosjećanja, dostojanstva, jednom riječju bolesnik! No oni vojnici piloti koji su bacili bombu uopće nisu znali što rade, mislili su da je to samo za zastrašivanje ljudi. Citiram: "Iznenada se Tibbets stane grčevito smijati. Smijao se kao čovijek koji je vjerovao da je počinio umorstvo pa je onda opazio kako se njegova oborena žrtva diže jer uopće nije pretrpjela nikakvu ozljedu. Na um mu dođe misao: ta je bomba samo rafinirani pronalazak, izmišljen da se neprijatelj zastraši. Ona je eksplodirala visoko iznad cilja i pri tome je golema količinadima udarila prema dolje, dok je požar, koji izaziva užas, buknuo prema gore." Osijećala sam se zgroženo, tako bespomoćno... U glavi mi se stvorila slika jadnih ljudi koji traže pomoć, koji umiru u mukama.. Kojima jednostavno nema spasa. Ljudi su još godinama umirali zbog posljedica atomskog zračenja.. Jednostavno grozno..
[Ferdinand Bregović] Ned, 21. 3. 2010. 20:59  
Slažem se s Matejom. Kakav to čovjek može biti kad onako hladnokrvno baci bombu, jest da piloti nisu točno znali što voze,ali opet... Osjećao sam se kao da sam ja ubijen, pred sobom sam vidio zaštrašujuća lica ljudi koji kao da mole da ih spasim, a onda odjednom sve postaje prah i pepeo i ničeg više nema. Strahota..
[Filip Kasun] Pon, 22. 3. 2010. 18:00  
Osjećao sam se grozno. Ti ljudi nisu imali nimalo poštovanja prema ljudskoj rasi.Kad je bomba eksplodirala osjećao sam se bespomoćno, pomalo sam bio bijesan na Amerikance. Premda piloti nisu znali da će učiniti jednu od najvećih katastrofa u povijesti, oni koji su im to naredili dobro su znali što rade. Ja bih rekao da je to ljudska ravnodušnost.
[Marino Boltek] Pon, 22. 3. 2010. 18:56  
Slažem se sa svima. Osjećao sam se grozno, ne mogu si ni zamisliti kako im je bilo u tom trenutku.
[Tamara Šipek] Uto, 23. 3. 2010. 14:23  
Čitajući ovu knjigu osjećala sam se tužno i potišteno.Nisam znala da postoje tako zli i hladnokrvni ljudi koji mogu baciti atomsku bombu na nedužne ljude. Bomba je eksplodirala na 400 metara nadmorske visine i u toj jednoj sekundi je uništila sve što se našlo u blizini eksplozije.Hirošima je bila pretvorena u prah,zgrade su gorjele,a nedužni ljudi mrtvi ležali na zemlji.
[Dragana Belščak] Sri, 24. 3. 2010. 07:31  
1955. godine Sadako obolijeva. Kako prihvaća svoju bolest? Što za nju znače ždralovi? Razumiješ li je ili ti njeni postupci nisu jasni?
[MARKO CMUK] Sri, 24. 3. 2010. 13:08  
1955. Sadako oblijeva od bolesti radijacije. Isprva liječnici nisu vjerovali jer su smatrali da bolest ne nastupa nakon 10 godina, no nažalost ipak se uspostavilo da Sadako ima male šanse za preživjeti. Sadako je bila još vrlo mlada i imala je neizrecivu volju za životom, (vjerovala je da će ju 1000 ždralova spasiti) ali je junački prihvatila teško breme bolesti.
[Ana Florijanović] Sri, 24. 3. 2010. 15:02  
Sadako 1955. obolijeva od radijacije.Isprva je bila zbunjena no onda je odlučila postati hrabra i vjerovati u svoje ozdravljenje zbog čega je počela izrađivati ždralove.Mislim da da su joj ti ždralovi predstavljali život,vjeru i nadu.Čitajući knjigu i u meni je rasla nada i ja sam vjerovala da će ozdraviti...jer nada uvijek umire posljednja i po mom mišljenju uvijek treba vjerovati te potpuno razumijem Sadako.
[Mateo Pižeta] Sri, 24. 3. 2010. 15:08
Sadako obolijeva od radijacije koji je bila izložena tijekom detonacije atomske bombe. Sadako isprva nezna da boluje zbog radijacije. To shvati kasnije kad joj prijatelj iz bolinice umre isto od radijacije. Ždralovi koje je radila davali su joj samopouzdanje da ozdravi (jer se vjerovalo u Japanu da ako bolestan čovijek napravi sam 1000 ždralova ,da će ozdraviti). Sadako je imala vrlo male šanse da preživi ,ali ona je imala toliku volju za životom da je skoro uspijela napraviti 1000 ždralova ,ali ju je zadesila strašna sudbina. Ja Sadako razumijem jer svatko bi želio ozdraviti od tako "teške" bolesti.
[Lucija Zrinjski] Sri, 24. 3. 2010. 16:45  
Slažem se s tobom Mateo, ali ne razumijem zašto si u zadnjoj rečenici tešku bolest stavio pod navodnike. Tako ljudi koji čitaju tvoj post mogu krivo razumjeti bolest radijacije. Bolest radijacije je vrlo teška bolest. Najčešće završava smrću. Sadako je od nje oboljela vrlo kasno, gotovo desetak godina nakon zračenja. Ona je imala veliku vjeru u sebe i volju za životom. Za nju ždralovi predstaljaju život, bolje sutra. U potpunosti razumijem Sadako. Ona je prije svega hrabra i odlučna, što pokazuje to da ni kad joj se život već polako gasio, ona nije odustajala od svog izbora, života.
[Martina Kovačić] Sri, 24. 3. 2010. 15:10
Sadako obolijeva od posljedica gama-zračenja. Iako je to bilo potresno za nju i njezinu obitelj ona je u nadi da će ozdraviti započela izrađivati ždralove. Iako joj je nedostajalo još samo 10 ždralova Sadako je umrla.
"Djevojka Sadako Sasaki htjela je dovršiti devet stotina devedesetoga
ždrala iz papira. Smrt je dopustila djevojci da ostvari tu skromnu želju."
Ja Sadako u potpunosti razumijem jer da sam se ja našla u takvoj situaciji s tim običajima definitivno bih izrađivala ždralove dokle god bih mogla. Na neki način se ponosim njome jer je bila vrlo ustrajna u svojoj zamisli i nije odustajala. Da sam bar ja tako predana svome cilju.
[Mihael Lazar] Ned, 28. 3. 2010. 21:23
Sadako bolest prihvaća hrabro.Ona ždralovima dokazuje kako u njoj ima još nade i vjere i da ju bolest neće
spriječiti da ona nastavi svoj život.
[Ferdinand Bregović] Pon, 29. 3. 2010. 21:12
Sadako 1955 obolijeva od bolesti radijacije(gama-zračenja),mnogim liječnicima nije bilo jasno kako je moguće da se bolest javila tek nakon 10 godina. Sadako je bila vrlo mlada pa je zbog toga imala vrlo jaku volju za životom. Ona je vjerovala da nije teško bolesna i da će ju 1000 ždralova spasiti(to je bila stara Japanska legenda). Ja je u potpunosti razumijem.
[Martina Kovačić] Sri, 24. 3. 2010. 15:21
Čitajući o bacanju bombe bila sam užasnuta i prestravljena. Zamišljajući taj trenutak, pred svojim očima sam vidjela ljude koji vape, zovu u pomoć, vidjela sam i one koji su nepomično ležali u prahu i pepelu... Užas... Jednostavno nisam mogla shvatiti zašto ljudi to rade, koju imaju korist od toga, jesu li uopće mislili na nedužne koji su tamo bili?? Ne shvaćam.
[Sara Hrnčić] Sri, 24. 3. 2010. 19:17  
Naravno,kao i svaku bolest ne prihvaća ju s veseljem.Ona je tužna,ali njezinu tugu ublažuje nada u tih 1000 ždralova koje treba izraditi kako bi ozdravila.Dakle,ždralovi joj naprosto predstavljaju nadu u ozdravljenje.Citat:"Sadako čuje glasove.Jedan joj zvuči nekako poznato.To-je-majčin-glas.Da,da-to-je-majka.Zašto jeca?Od veselja?Zato što Sadako-još-samo-deset ždralova-samo još deset-ne,već ih je-tisuću!Brzo ću biti zdrava-brzo..........."
Ja ju u potpunosti razumijem jer bih i ja sve dala i sve učinila da sam na njenom mjestu,svakomu čovjeku je prije no što oboli sve bitnije od zdravlja,a poslije bi sve dao samo da ozdravi.
[Dominik Milec] Sri, 24. 3. 2010. 19:53  
Sadako svoju bolest koja je posljedica radijacije s vremenom počinje prihvaćati. Tako odluči izrađivati 1000 ždralova koji joj ulijevaju nadu i snagu da se nosi s bolešću. Svaki put kad bi jednoga izradila bila bi joj kao malena stepenica koja ju vodi k ozdravljenju, oni su joj ulijevali nadu da preboli bolest. Nažalost bolest joj nije dopustila da izradi svih tisuću.
[Marko Levanić] Sri, 24. 3. 2010. 21:07  
S bolešču se nosila normalno, kako i svi ostali. Ždralovi su podsvijestan izraz želje za ozdravljenje. Kao što je prije Dominik Milec spomenuo davali su joj nadu i svaki bi bio kao stepenica prema ozdravljenju. Razumijem je jer svatko bi tako reagirao.
[Ana Banfić] Čet, 25. 3. 2010. 19:14  
Sadako ne prihvaća bolest već s veseljem i upornošću počinje izrađivati ždralove. Ždralovi su u Sadako budili nadu u ozdravljenje i život koji je toliko voljela. Ja je razumijem i učinila bih isto.
[Monika Tot] Čet, 25. 3. 2010. 19:21  
Sadako isprva nije ni znala koju bolest ima,ali kada je saznala na neki način ju je prihvatila i dobro se s njom nosila.Ždralovi su za nju značili spas,vjera i nada.Razumijem ju,jer kada smo bolesni želimo vjerovati da će s nama biti sve u redu i da ćemo se izliječiti,tako je i ona vjerovala u ždralove.
[Lucija Kolarek] Čet, 25. 3. 2010. 19:28
Sadako hrabro prihvaća bolest, i ne želi odustati od borbe da preživi. Slažem se sa Anom, Sadako sa veseljem izrađuje ždralove, sve dok, njen prijatelj, koji je također izrađivao ždralove ne umre. Nakon smrti prijatelja, Sadako, iako obeshrabrena, idalje nastavlja sa izrađivanjem ždralova. Obitelj joj pruža veliku potpru i ljubav koja joj je od izuzetne važnosti. Razumijem njene postupke jer su joj ti ždralovi pružali bar nekakkvu nadu da preživi. Ja bi također tako postupila.
[Dragana Belščak] Pet, 26. 3. 2010. 07:41  
Kakvo je stajalište pisca? Priklanja li se Japancima ili Amerikancima? Osuđuje li koga?
[Ana Florijanović] Pet, 26. 3. 2010. 13:55  
Mislim da se pisac priklanja Japancima zato jer u knjizi slikovto prikazuje grozne postupke Amerikanaca i teške patnje Japanaca. Isto tako mislim da osuđuje Amerikance zbog zla koje su nanjeli Japancima te ujedno osuđuje i jedne i druge zbog toga što su ušli u rat.
[Terezija Štimec] Pet, 26. 3. 2010. 19:59  
Pisac po političkom pogledu osuđuje i Japance i Amerikance, zbog međusobnog ratovanja. Njegovo stajalište se dokazuje u knjizi jer pisac sa jednakim zgražanjem opisuje i ratna stradavanja na Pearl Harboru (japanski napad da Ameriku) i ratna stradanja u Hirošimi i Nagasakiju (američki napad na Japan). Ja osobno smatram da je rat nepotreban i ne bi smjeli dopustiti da na s vode političari koji misle samo na "proširenje svojega dvorišta", a to što će gomila ljudi stradati, izgubiti živote, izgubiti svoje najmilije...To ih uopće nije briga!
Pošto je u ovom romanu opisano civilno Japansko stanovništvo i njihove neprilike, iz toga se može zaključiti da je pisac ipak na japanskoj strani.
[MARKO CMUK] Sub, 27. 3. 2010. 08:56  
Po mom mišljenju, i s punim pravom pisac jednako osudjuje i jednu i drugu stranu. Japanci nisu činili ništa drugo doli amerikanci. Pisac najviše od svega osudjuje rat.
[Valerija Šipek] Sub, 27. 3. 2010. 16:45  
Pisac ne traži krivca. I jedna i druga strana koriste rat za rješavanje svojih problema, ne misleći pritom na nevine žrtve. Zbog toga su i Japanci i Amerikanci odgovorni. Terezija je zaključila da se opisivajući Japan pisac priklonio na njihovu stranu, ali mislim da to nije njegovo opredjeljenje jer je ovo samo jedna od mnogih strašnih priča o ratu. Hirošima je u proširenom značenju svaki ratom opustošeni i pregaženi grad u povijesti. Sadako hoće živjeti je antiratni roman i naglasak je na ratu opisanom kao zvijer Čikamacu koji ne bira svoje žrtve već uništava sve pred sobom. Poruka ovog romana treba svima pokazati da se ratom ne postiže ništa dobroga. Zlom ne možemo postići dobro. I zato nije važno tko je prvi počeo nego tko će prvi stati i zaustaviti nepotrebno prolijevanje krvi.
[Sara Hrnčić] Sub, 27. 3. 2010. 19:06  
U potpunosti se slažem s Valerijom...Pisac zaista ne traži krivca svi su krivi što je rat uopće i izbio tako da se ne priklanja nikome.On osuđuje rat kao najnegativniju pojavu u ljudskom društvu,a posebno osuđuje pretvaranje dostignuća ljudskog uma,u ovom slučaju atomske energije,u razarajuće i zastrašujuće opasno oružje.
[Ana Banfić] Sub, 27. 3. 2010. 20:38  
Pisac se protivi ratu i ratnim razaranjima. On se ne priklanja ni jednoj strani. Osuđuje podjednako Amerikance i Japance za sudjelovanje u besmislenom ratu koji je odnio bezbroj nevinih žrtava.
[Lucija Kolarek] Ned, 28. 3. 2010. 12:59  
Ne slažem se sa Anom. Pisac se ne priklanja Japancima, nego osuđuje i jednu i drugu stranu, i Japance i Amerikance. U nekim dijelovima ostavlja dojam da je priklonjeniji Japancima, ali opisima razaranja Hirošime i ljudi koji su stradali pri bacanju bombe želi naglasiti kako je rat najgori mogući način rješavanja problema između zemalja, u kojem najviše stradavaju ljudi koji su najmanje krivi za njega.
[Mateo Pižeta] Uto, 30. 3. 2010. 19:16
Ja mislim da pisac osuđuje i jednu i drugu stranu. Jer međusobno ratuju ,ali misli i da se malo više priklanja Japancima zbog toga jer je su na njih pale dvije atomske bombe (pisac opisuje i pripovijeda pad jedne atomske bombe na Hirošimu). Ja smatram da se rat uopće nije morao dogoditi. Japanci su počeli rat jer je SAD zatvorio granice pa Japanci nisu dobivali vrijedne resurse. To je bio glup potez Amerikanaca ,ali još gluplji potez Japanaca. Mogli su se dogovoriti mirnim putem.
[Mihael Lazar] Ned, 28. 3. 2010. 21:07
Slažem se s Markom,pisac osuđuje rat a
ne njegove članice.On je u priči neutralan.
[Dragana Belščak] Pon, 29. 3. 2010. 08:00  
U vrijeme drugog svjetskog rata mnogo je više ljudi podržavalo bacanje atomske bombe nego danas. Što misliš, zašto? Kakav je tvoj stav o atomskoj bombi?
[Jasmina Kotolenko] Pon, 29. 3. 2010. 15:53  
Pa valjda ljudi nisu ni bili svjesni u to vrijeme koliko je ta atomska bomba opasna. Nisu si predočili situaciju tj. činjenicu da ta bomba može razoriti tisuće i tisuće života. Oni su smatrali da če time zaplašiti protivnike, a nisu shvaćali bit tj.jačinu te bombe.Ili pak su samo u tome vidjeli rješenje. Ja smatram da se puno stvari tj. sve može riješiti na drugačiji način, a ne atomskim bombama. To je za mene čista glupost. Prvo unište život ljudi,drugo neki ni neznaju što je zapravo atomska bomba, a idu se služiti njome, mislim stvarno glupo. Misle da s takvim stvarima mogu riješiti sve probleme, sve što im ne odgovara. E pa ja mislim da ti ljudi koji tako razmišljalju na način da se uz nasilje i nepotrebnim sredstvima mogu riješiti problemi, tada su u krivu.Za mene je atomska bomba samo sredstvo tj. stvar koja može razoriti ljudski život i sreću.
[Sara Hrnčić] Pon, 29. 3. 2010. 20:00  
Oni su podržavali bacanje bombe jer su željeli što prije završiti s ratom,u ovom slučaju željeli su da Japan što prije potpiše kapitulaciju.Meni se uopće ne sviđa atomska bomba,najviše zbog toga što je zbog nje stradalo mnoštvo ljudi i domova,zgrada itd.Te zbog toga što ja nisam osoba koja bi započela rat i uopće se igrala s takvim oružjem.To je bila opasna igra jer je tada atomska bomba prvi put bačena pa ljudi nisu znali njezine posljedice.
[Ferdinand Bregović] Pon, 29. 3. 2010. 21:16  
Pa u ono vrijeme ljudi nisu bili previše obrazovani i obaviješteni o svemu, tako da nisu imali pojma kakve razorne moći je bila ta atomska bomba. Moj stav o atomskoj bombi je da bi je trebalo zaboraviti,ona bi trebala nestati s lica zemlje jer iz nje gleda samo rat i zlo.
[Dragana Belščak] Uto, 30. 3. 2010. 07:30  
Objasnite rečenicu koja stoji kao opomena na kraju romana:"Tko ne poznaje opasnost, pogiba od nje."
[Doroteja Žmegač] Uto, 30. 3. 2010. 14:09  
Ako ne strahuješ od opasnosti,misliš da se tebi ništa loše ne može dogoditi varaš se.Kad tek doživiš neku tragediju,rat, bilo kakvu opasnost ili žalost tada tek počinješ shvaćati pravo značenje opasnosti.
[Martina Kovačić] Uto, 30. 3. 2010. 14:13
Ta rečenica za svakoga ima drugačije značenje. Za mene ta rečenica ima slijedeće značenje. Mislim da moramo biti neustrašivi i hrabri jer nam se to u bližoj budućnosti može obiti u glavu. Stoga ako mislite da ćete vječno izbjegavati opasnost niste u pravu! Potrudite se i suprotstavite su kao Sadako, kao i ja...
[Abraham Kristijan] Uto, 30. 3. 2010. 14:42  
Slažem sa sa svima. Ako se ne bojiš neke teške bolesti pa si misliš da će proći, a ako neće? Tek onda svatiš kad ti se dogodi neka tragedija.
[Dominik Milec] Ned, 11. 4. 2010. 12:44  
Rečenica "Tko ne poznaje opasnost, pogiba od nje." trebala bi nas osvjestiti da treba se pripremiti na opasnost a ne samo mirno gledati jer bolje se bojati nečega i pripremiti nego uzaludno poginuti.
[Ana Banfić] Pet, 2. 4. 2010. 15:40
Rečenica bi u svima nama trebala probuditi osjećaj odgovornosti i potaknuti nas u borbi protiv rata. Moramo stalno na umu imati ratne strahote i činiti sve da nebi došlo do novog stradanja nevinih ljudi.
[Martina Kovačić] Uto, 6. 4. 2010. 15:06
Ja mislim da je više ljudi prihvaćalo bacanje atomske bombe zbog toga jer su bili neuki i neobrazovani, a i na neki način su mislili da će im to pomoći. A o atomskoj bombi mislim samo najgore! Općenito mrzim sva oružja, a atomska bomba mi je najomraženija. Svijetu je donijela mnogo zla! Zašto je onda ne bih osuđivala i mrzila?? Nekima će se to činiti smješno jer je to samo jedna stvar, ali ta "stvar" je svijetu donijela samo zlo, ništa više!
[Ana Banfić] Pet, 2. 4. 2010. 15:44
U vrijeme drugog svjetskog rata ljudi su podržavali bacanje atomske bombe jer su željeli ubrzati njegov završetak što im je i uspjelo. Nisu bili svjesni kakvu razornu moć ona ima i kakve će tragične posljedice ostaviti iza sebe. Ja sam protiv upotrebe atomske bombe jer je to najstrašnije oružje koje je čovjek izmislio.
[Mateo Pižeta] Uto, 30. 3. 2010. 19:24
Ta rečenica znači da onaj koji nezna kada vreba opasnost i kad se ne boji opasnisti to neznaći da mu se ništa nemože dogoditi. Takvi ljudi najčešće nastradaju ,a kad nastradaju tad nauče lekciju.
[Dominik Milec] Ned, 11. 4. 2010. 12:34
Pisac osuđuje obje strane, jer je svjestan da obje strane krive i da čine isto.
[Matija Lazar] Uto, 30. 3. 2010. 14:34
Pisac je na strani Japanaca. On prikazuje sve slikovito o Hirošimi dok kod Amera on govori samo o hangaru. On osuđuje Amerikance jer su se htijeli "pokazati" važnim pred Staljinom
[Matija Lazar] Uto, 30. 3. 2010. 14:32
Meni je bilo žao te silne dijece. Po jedni strani mi je žao a po jedni dobro. Žao mi je jer su stradala a dobro jer su se rijesili gladi (muke). Tužno!
[Sara Hrnčić] Uto, 30. 3. 2010. 19:43  
Pisac nas želi potaknuti da uvijek imamo na pameti da se može dogoditi nešto neočekivano,nešto što čak može biti ružno i bolno.Može doći iznenada pa uvijek moramo živjeti razmišljajući i s pažnjom,ponekad se možemo prepustiti bezbrižnosti,ali uvijek uz određenu dozu opreza.Uvijek je bolje znati što se može dogoditi nego kad se to dogodi nenadano pa se poslije kajemo jer u sebi razmišljamo kako smo možda to mogli spriječiti.
[Ferdinand Bregović] Uto, 30. 3. 2010. 21:37  
Meni je bilo iskreno žao svih ljudi koji su poginuli,a značenje rečenice bi bilo da ljudi nisu svjesni nekih stvari dok im se osobno nešto ne dogodi. Ta misao bi se mogla poistovjetiti s ovom misli: 'Tko se mača lati, od njega i pogiba'(stara narodna misao)
[Marko Levanić] Sri, 31. 3. 2010. 14:40  
Postoji jedan izreka koja glasi: "ne naučiš da je vatra vruća ako se ne opečeš." upravo to je objašnjenje.
Ako ne znaš da postoji opasnost ne pokušavaš se odmaknuti od nje, i nastradaš i prije nego što shvatiš što se dogodilo.
[Matija Šipek] Sri, 31. 3. 2010. 18:57  
Opasnost treba znati prepoznati u svim životnim situacijama npr. ako ideš preko ceste i ne pogledaš lijevo i desno može te udariti auto... Ne treba srljati u sve situacije, treba razmisliti o pozitivnim i negativnim posljedicama i kako daleko te posljadice sežu.
[Dragana Belščak] Čet, 1. 4. 2010. 07:43  
Kako biste povezali spomenutu rečenicu s atomskom bombom? Na početku romana, umjesto posvete, stoji rečenica G.E.Lessinga:"Tko zbog određenih stvari ne izgubi razum, taj ga i ne može izgubiti jer ga nema". Zašto je pisac, prema vašem mišljenju, odabrao ovu rečenicu kao uvod u svoj roman?
[Ivana Jakopanec] Čet, 1. 4. 2010. 12:23  
Ja mislim da je pisac baš tu rečenicu odabrao kao uvod u roman zato jer je cijeli taj tragičan događaj bio tako velik, snažan i bolan da nitko nije ostao ravnodušan. Osim nekih vođa koji su imali velike koristi od toga. Cijeli svijet je patio i strahovao od toga što se dogodilo Japanu. A ljudi koji su bili tamo i to vidjeli vlastitim očima bili su toliko puni žalosti da su mogli čak doživjeti i živčani slom. Japanom se proširilo još veće siromaštvo pa su ljudi bili prisiljeni učiniti neke grozne stvari na koje u normalnim okolnostima ne bi ni pomislili. Odabrao ju je i zato da bi mi mogli malo bolje razmisliti o njezinom značenju i znati donijeti prave odluke, a ne kao Amerikanci samo u svoju vlastitu korist.
[Marino Boltek] Čet, 1. 4. 2010. 16:02  
Slažem se sa Ivanom. Ja mislim da je pisac htio nam reći kako je sve to bilo tragično. Odabrao je tu rečenicu jer želi pokazati kako Amerikanci nemaju razum.
[Valerija Šipek] Čet, 1. 4. 2010. 17:25  
Pisac tom rečenicom na početku romana naglašava kako nažalost u svijetu danas postoje toliko strašne i potresne stvari da čovjek jednostavno može izgbiti razum kraj njih. Pisac nam još želi reči da oni koji su izgubili razum zbog bacanja atomske bombe nisu ludi nego su proživili strahote kakvih mi nismo ni svjesni da postoje. Ako itko misli da bi takav događaj lako zaboravio grdno se vara.
[Mateo Pižeta] Čet, 1. 4. 2010. 22:04  
Pa zato jer pisac želi istaknuti koliko ljudi nerazumno iskorištava moć koja dolazi sa odgovornošću ,a ti ljudi većinom nisu baš previše odgovorni.
[Andreja Kanjir] Pet, 2. 4. 2010. 14:54  
Pisac je rečenicom: "Tko ne poznaje opasnost,pogiba od nje" htio izraziti ljudski neoprez u životu i rizičnim situacijama. Ljudi suviše nepromišljeno ulijeću u opasnosti, neki iz znatiželje, neki iz ugode,a neki iz dosade. Smatram da su ljudi sami krivi za svoje uspone u životu, pa tako i padove, tj. opasnosti od koje pogibaju. Svi mi trebamo načuliti svoje uši i otvoriti zdrave oči te sami procjeniti i pokušati izbjeći opasnost.
[Martina Kovačić] Uto, 6. 4. 2010. 14:55  
Smatram da je pisac ovu rečenicu odabrao kao početak romana jer je htio naglasiti da su tada bila vrlo teška vremena i da ljudi koji su to doživjeli neće moći samo tako zaboraviti. Smatram da je vrlo hrabro od njega što se odlučio baš za tu rečenicu jer ona jednostavno opisuje tragične doživljaje ljudi. Da sam ja bila tamo najvjerojatnije bih bila prestravljena. Pisac tom rečenicom želi istaknuti da uvijek trebamo biti spremni na životne neprilike i izazove.
[Ana Banfić] Uto, 6. 4. 2010. 16:30  
Pisac nam tom rečenicom želi naglasiti kako niti jedan čovjek koji ima imalo zdravog razuma ne bi mogao hladnokrvno upotrijebiti atomsku bombu i nanjeti toliko boli i patnje tisućama nevinih ljudi. Danas živimo u strahu da netko ne aktivira još strašnije oružje i uništi cijeli naš planet.
[Dragana Belščak] Čet, 8. 4. 2010. 08:06  
Hvala svima koji ste sudjelovali u forumu. Ako smatrate da postoji još nešto važno o čemu nismo govorili ili želite objediniti svoja razmišljanja, možete napisati blog. Blog možete pisati na stranici www.blog.hr (potrebno se je registrirati). Ako napišete blog, ostavite link ovdje na forumu. Naš se projekt "Sadako hoće živjeti" nastavlja i nadam se da ćete i dalje sudjelovati i biti vrijedni kao i do sad.
[Monika Tot] Pon, 3. 5. 2010. 20:28  
http://www.lektira-sadako.blog.hr/

Lorenin blog
[Marko Gerbus] Ned, 9. 5. 2010. 18:59  
Moj blog...Nadam se da će Vam se svidjeti...:))
http://www.sadako-hoce-zivjeti.blog.hr/
Korisne informacije

Jelovnik za lipanj 2024.

Raspored - 1.-4.r

Raspored - 5.-8.r

Individualni razgovori

Kalendar rada

Obrazac ispričnice

Zvono


Upisi u srednju 2024.

Odluka o upisima

www.upisi.hr

Brošura 2024.

Hodogram - redoviti

Hodogram - teškoće

Hodogram - sportaši

Pravilnik o kriterijima


Natjecanja


Centri izvrsnosti

Brošura

www.civz.hr

Obrazac za prijavu


Ponude - Javni pozivi


COVID 19

Upute 26.8.2021.

Upute 5.11.2021.

Upute 15.11.2021.

Upute_25.2.2022.

Upute 8.4.2022.


Projekti EU

Solarna energija

Projekt: Povećanje kapaciteta

obrazovnih ustanova

Varaždinske županije za

proizvodnju

solarne energije


Pomoćnici

Projekt "Ja mogu"

Projekt "Mi možemo"


Prehrana

Dopis o raspisivanju poziva na dostavu projektnih prijedloga za "Osiguravanje školske prehrane za djecu u riziku od siromaštva (školska godina 2019.-2020.)"

Sažetak projekta

Sažetak projekta

Školska shema

Sažetak projekta 

Sažetak projekta

 


Brošura za roditelje


Korisni linkovi
Korisne stranice

Tražilice i Webmail

Svijet oko nas

Prosvjeta
 • MZOS
 • AZOO
 • HUUZ


Tražilica



Kalendar
« Kolovoz 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji





preskoči na navigaciju